Vrtlar

Danas se, i u svijetu i u nas, javljaju prijevodi Tagoreova pjesništva izravno s bengalskoga, pa se tako probija nov put do njegova golemog pjesničkog, proznog i esejističkog djela, ali se time, po mojem mišljenju, ne poništava njegov osobni, autorski, ulaz u svjetsku književnost upravo preko engleskoga jezika, ulaz kraj kojega stoje W. B. Yeats i Ezra Pound, i toliki drugi. Klara Gönc-Moačanin, profesorica indologije i stručnjakinja za Tagorea, u pogovoru mojem prijevodu Vrtlara (za izdanje iz 1994) napisala je: »Tagore najčešće pjeva o svemirskom skladu i, poput pjesnika pradavnih upanišada, upozorava na istovjetnost apsolutnoga i pojedinačnog. Njegove su pjesme nalik na himne božanstvu i u njima se slavi susret, suigra i prožimanje tvorca i stvorenoga, doživljaj vječnoga i beskrajnoga u smrtnome i konačnome.« Njegov Vrtlar, po tome, nije običan ljubavni kanconijer; on je, prije, neka vrsta erotsko-religioznoga brevijara u kojem se ljubav muškarca i žene, što istodobno pripada i pojedincu i ljudskoj vrsti, uvijek gleda, bilo kao stvarnost ili kao privid, u kontekstu velike indijske filozofske predaje, s dubokim introspektivnim uvidima.